Istraživanje demonstriranja »pravde« u Homerovoj Odiseji od strane kraljeva ili sudaca u stvarnim situacijama toga doba, pokazalo je da je riječ o postupcima u partikularnoj formi, a ne o apstraktno pojmljenim principima. Ovi su postupci rješavali uvijek konkretne i specifične ad hoc situacije, a nisu primjenjivali depersonalizirane i općevažeće zakone, te se njihova uloga iscrpljivala u pregovaračkom postupku i nagodbi rivalskih strana. Namjera im je bila da nanovo uspostave destabiliziranu ustaljenost življenja običajnosne zajednice, pa se može reći da je spomenuta procedura de facto predstavljala »pravdu« koja se primjenjivala u danom kontekstu. Zaključak autora jest da ovako shvaćena »pravda« nije bila ništa drugo do odgovarajuća metodo...